Škole naših djedova

 Danas je sve savremeno i olakšano učenicima.Međutim kako je to bilo nekada ne našim očevima i njima je bilo teško ali i djedovima i pradjedovima?Poslije pada Osmanskog carstva na Balkanu i dolaska austrougarske vlasti te u I svjetskom ratu i poslije pismenost je bila na vrlo niskom nivou.Na primjer statistika govori da je 1918.g. bilo nepismeno 94,65 % Bošnjaka.Iz tog razloga moram malo da prikažem kako je to bilo u to vrijeme.Igrom slučaja moj djed sa majčine strane je r.1907.g. i bio je pismen što je bila rijetkost,ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarstvom malo ko je znao da postoji škola i posao u preduzećima itd.Sve njive koje danas vidimo neobrađene bile su obrađene težačkim radom pomoću ljudi i volova.

Moj djed Našid Avdagić je imao sreću da se otvorila privremena škola u jednoj kući u selu gdje je živio.Selo se zove Hadžići a zaseok Veizbegovići,MZ Radovlje,općina Visoko.Škola je bila u jednoj kući vl.Sarajlija koji su tu dolazili u sezoni imali su svoje kuće i bašte a živjeli su u Sarajevu i radili.Koliko se sjećam prezivali su se Krivošije i Bubalo.Dali su jednu kuću da koristi školi.Iz ovog sela išlo je još nekoliko djece u tu školu ali i iz okoline,to jest cijele Radovlje.Koliko se sjećam priče djedove učiteljica je bila Gordana ali ne mora biti da je to tačno.Iako jedan od mještana (Muhamed)koji je i danas živ kaže da se učiteljica zvala tako nekako.Sjeća se te kuće, prozori su gledali na put.Bila je to čardaklija,velika kuća, u prizemlju je bila soba gdje su bili učenici i malo podruma ispod jer je sa jedne strane bilo strmo i to prema orahu.Tu školu je pohađao i njegov otac Avdo,r.1909.g.i  tetke Razija i Mulija.

Lijevo od ovog oraha bila je škola,obilježeno zelenom bojom.Danas ovako izgleda selo skoro da je napušteno ali sa više vikendica.

Djed Našid je radio razne poslove za platu što je tada bila rijetkost.Sjećam se pred penziju je radio u saobraćaju u Sarajevu i više puta smo mu odlazili u posjetu na posao da se vozimo žičarom na Trebević.

Poslije one škole djeca su išla u školu koja je bila kuća Begića efendije Šabana u mjestu Maurovići naselju zvanom Hanovi.Šaban je bio vjeroučitelj,predavao je djeci mektebsku nastavu i priznati je učitelj.Čak i poslije nastave učio je djecu u slobodno vrijeme.

kuća Begića ef.Šabana Hanovi,Radovlje

Zatim drugi moj djed sa očeve strane Mustafa Omanović ,poznat kao hadži derviš Mujaga, je također bio pismen.On je r.1908.g. u Donjem Moštru,današnjim Šarenim Hanovima koji su tada pripadali Mokronozima.Sve je to općina Visoko.Nekada ranije bio je tu han kao i u kući gdje je bila tada škola spominje se i u Visočkoj nahiji,kuća Džafića.Danas je to u naselju Hlapčevići br.1.

Kuća je srušena ali bila je od koristi jer su tu djeca učila nauku kako to stari naši kažu a dio kuće se jedno vrijeme iznajmljivao,bilo je podstanara.Moj djed je poslije osnovnog znanja nastavio školovanje u Sarajevu ali zbog troškova školovanja i tadašnje neimaštine morao je prekinuti više škole i do penzije je radio kao putar.Imao je prelijep krasnopis.

Tags:bošnjak,stare škole,pismenost u Bosni,austrougarska,Osmanlije,Moštre,Radovlje,