Danas je sve savremeno i olakšano učenicima.Međutim kako je to bilo nekada ne našim očevima i njima je bilo teško ali i djedovima i pradjedovima?Poslije pada Osmanskog carstva na Balkanu i dolaska austrougarske vlasti te u I svjetskom ratu i poslije pismenost je bila na vrlo niskom nivou.Na primjer statistika govori da je 1918.g. bilo nepismeno 94,65 % Bošnjaka.Iz tog razloga moram malo da prikažem kako je to bilo u to vrijeme.Igrom slučaja moj djed sa majčine strane je r.1907.g. i bio je pismen što je bila rijetkost,ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarstvom malo ko je znao da postoji škola i posao u preduzećima itd.Sve njive koje danas vidimo neobrađene bile su obrađene težačkim radom pomoću ljudi i volova.
Moj djed Našid Avdagić je imao sreću da se otvorila privremena škola u jednoj kući u selu gdje je živio.Selo se zove Hadžići a zaseok Veizbegovići,MZ Radovlje,općina Visoko.Škola je bila u jednoj kući vl.Sarajlija koji su tu dolazili u sezoni imali su svoje kuće i bašte a živjeli su u Sarajevu i radili.Koliko se sjećam prezivali su se Krivošije i Bubalo.Dali su jednu kuću da koristi školi.Iz ovog sela išlo je još nekoliko djece u tu školu ali i iz okoline,to jest cijele Radovlje.Koliko se sjećam priče djedove učiteljica je bila Gordana ali ne mora biti da je to tačno.Iako jedan od mještana (Muhamed)koji je i danas živ kaže da se učiteljica zvala tako nekako.Sjeća se te kuće, prozori su gledali na put.Bila je to čardaklija,velika kuća, u prizemlju je bila soba gdje su bili učenici i malo podruma ispod jer je sa jedne strane bilo strmo i to prema orahu.Tu školu je pohađao i njegov otac Avdo,r.1909.g.i tetke Razija i Mulija.
No comments:
Post a Comment